Piše: Alma Okađima
Prijavim se sa drugaricom Zoranom na “zimovanje”, sa jednim noćenjem i dva dana (što je tipičan japanski način putovanja, kada ljudi imaju jako malo odmora a za to vreme im je isplaniran svaki sekund). U taj aranžman bilo je uključeno i putovanje u Širakava-go ( Shirakawa-go ), selo koje sam jako želela da vidim i o kome sam čitala i gledala fotografije , a upisano je u Svetsku baštinu Unesko-a 1995. godine.
Prvo mesto koje smo posetili se zove Đigokudani ( Jigokudani ) ili “paklena dolina” u kojoj žive japanski zimski majmuni , a park je osnovan 1964 god. Udaljeno je od Tokija nešto malo više od 450 km. u prefekturi Nagano, a nalazi se u dolini reke Đokođu, a zbog strmih litica i izvorišta vruće vode ,dobilo je ime paklena dolina. U tom predelu je zima toliko oštra i hladna, da temperature mogu biti i -10, ali “makaki majmuni “(kako se zove ova vrsta divljih majmuna ) imaju dugu i gustu dlaku tokom zime ,a i jedini su majmuni koji se banjaju u termalnim izvorima.
Takvo ponašanje je prvi put primećeno kad je jedna mlada ženka ušla u toplu vodu zbog hrane (1963. god) i zadržala se duže, a onda su ostali majmuni počeli da je imitiraju .
Penjanje do paklene doline traje četrdesetak minuta, jer je zimi staza prilično opasna (uska, a sa jedne strane je provalija ), na nekim mestima jako je zaleđena i strma (ljudi su se klizali i padali ). Na poslednjem delu staza je toliko strma da su postavljene stepenice, koje su jako visoke, pa sam ih jedva savladala. Za ovakve uslove i posetioci moraju biti spremni , da obuku toplu zimsku odeću i zimske čizme i nešto protiv klizanja (na ulazu su iznajmljivali navlake sa lancima za čizme).
Posle smo autobusom stigli do grada Iijama(Iiyama) u kome se nalaze kućice od snega, i ima ih oko 20 ,a u njima su restorani, u kojima se služi topli “nabe”(japansko kuvano jelo ,supa sa povrćem,pečurkama i mesom).
Ti snežni restorani su otvoreni od 26.januara do kraja februara.
U svakoj kućici su klupice i sto na kome se kuva jelo nabe ( što znači lonac ).
Igloe prave 23 muškarca koji žive u ovom području ,prosečno godište im je 73 godine, a prave ih ne na starinski način ,nego tako što prvo na mesto gde će biti kućica stave balon, a preko njega se nanosi sneg . Za pravljenje jedne kućice potrebno je oko sat i po do dva sata.
Naveče smo oko 10 stigli u grad Takayama ( Takajama ) u prefekturi Gifu, u hotel u kome ćemo prespavati . Takajama je 294 km udaljena od Tokija. Ime je dobilo po tome što je opkoljena visokim planinama (taka-visok,yama -planina)
U 8 sati smo već krenuli u obilazak gradića koji je poznat po svojim starim drvenim, trgovačkim radnjicama i uskim ulicama.
Na 15 minuta autobusom nalazi se prelepi otvoreni muzej-selo Hida ,u kome je smešteno tridesetak kućica koje su građene 1680. godine , krovovi su od slame, a način gradnje se zove “gassho zukuri” (gašjo zukuri) jer izgledaju kao kada se ruke sklope u molitvu. Takav način strmih krovova sprečava da velike količine snega oštete kuću i ostavljaju veliki tavanski prostor za tradicionalni uzgoj svile.
Takođe te kuće su bez čavala i sve je pažljivo napravljeno sa drvenim gredama koje se precizno uklapaju jedna u drugu. Zimi zadržavaju toplotu u kući, a leti ih hlade.
Od Takajame nam je trebalo sat vremena da stignemo i u Širakava-go (Shirakawa-go) i tu provedemo tri sata . To je planinsko selo sa populacijom od oko 1700 stanovnika, sa “gassho zukuri” kućicama u kojima ljudi žive, a nalaze se u dolini reke.
To je jedno od mesta sa najvećim brojem padavina ,gde sneg dostiže visinu i do 2 m te su se kuće gradile sa tako strmim krovovima.
Od kako je ovo selo postalo svetska baština ,ljudi koji tamo žive bore se sa prekomernim turistima (“over Tourism-kako japanci nazivaju) jer je selo bukvalno preplavljeno turistima i ja sam tu želela da provedem vreme sama u obilasku.
Penjala sam se oko 40 minuta na mesto “spektakularnog pogleda” sa kojeg se vidi celo selo .
U centru sela ,svaka kućica je restoran ili prodavnica sa suvenirima na sve se čeka jako dugo vremena i ja sam samo kupila prženi pirinčani “kolač” sa miso-om i jedva čekala da se vratim kući.
Taj dan sam pešačila 14 km i pomislila koliko je japanska priroda surova sa beskrajnim provalijama,kamenjem i crnim planinama.
Bez obzira na veliku količinu snega, putevi su bili besprekorno očišćeni i sigurni, a prolazili smo kroz bezbrojne tunele. Jednom je samo bio zastoj da bi očistili deo puta gde su puštali traku po traku vozila.
I naša poslednja destinacija je bio glavni grad oblasti Nagano, Macumoto (Matsumoto) na razdaljini od 216 km od Tokija gde smo posetili tvrđavu – zamak koja je dovršena u kasnom 16. veku a zadržala je svoju izvornu drvenu unutrašnjost i vanjske kamene radove. Nalazi se na popisu nacionalnog blaga Japana .
Velelepna i moćna tvrđava je naveče osvetljena od 18:21 i projection mapping traje u intervalima od tri minuta sa pratećom muzikom.