Mama jednog dečaka, zaposlena u Srpsko-japanskom društvu “Beograd-Tokio”, poklonila je knjigu „Japan o deci i za decu“ Kseniji Gavrilović i Bojani Milošević vaspitačicama vrtića „Princeza Olivera“ u beogradskoj Ulici Gavrila Principa, a malo po malo, dvomesečnim trudom vaspitačica, koje su neprekidno sa decom, pored svakodnevnih redovnih programa, radile na temu Japana, od toga je proizašao jedan lep i interesantan događaj, pravo malo čudo.
Knjiga „Japan o deci i za decu“, autora Dragana Milenkovića, ima pedesetak stranica, sadrži tekstove i ilustracije kojima se prikazuje život dece u Japanu, pa su vaspitačice ovog vrtića odlučile da naprave čitav projekat, kojim će Japan, veoma daleku zemlju, predstaviti deci na zanimljiv način, ali, tako da se deca i sama angažuju i da aktivno učestvuju u svemu.
Veoma kreativno pristupivši ovom zadatku koje su same sebi zadale, ali koji im je svakoga dana, zbog pozitivnog reagovanja dece i roditelja, izgledao sve interesantniji i zanimljiviji vaspitačice su, radeći po planu koji su same razradile, koristeći i drugu dodatnu literaturu, uz dečje ilustracije i sopstveni rad u prostorijama vrtića stvorile čitav jedan japanski kutak.
Jedan po jedan, pano posvećen Japanu “rađao se “ zajedničkim trudom, a svaki segment bio je značajan, jer su, pomažući vaspitačicama, deca usvojila znanja, koja do tada nisu imala.
Na jednom od glavnih panoa predstavljen je izgled japanske zastave , poznata planina Fuđi ( japanski još živi vulkan ) maštovito predstavljena računaljka SOROBAN, kapija iz svetilišta ( hram stare vere ŠINTO ) sa nazivom TORII, suncobran od papira, odeća za decu, papirni lampioni ilustrovani dečijim crtežima, rascvetala trešnja , lepeze, mačka koja donosi sreću MANEKI NEKO, samuraj, mapa Japana, zmaj, figurice od papira, a vaspitačice, kažu, planiraju da kasnije za japanski Dan devojčica naprave lutke od papira, a za Dan dečaka da naprave šarane od papira.
Kada je taj posao zaokružen, vaspitačice su zamolile “Srpsko-japansko društvo Beograd-Tokio” da nađe nekoga ko bi mogao da praktično sve razradi na jednom posebnom času sa decom, pa su u pomoć stigli studenti na master studijama Filološkog fakulteta u Beogradu Verica Jovanović i Konstantin Kostić, koji su u petak 11. aprila gostovali u vrtiću, družili se sa decom i vaspitačicama, ostali skoro čitav sat, a izašli i sami zadovoljni i radosni, ali i ostavili za sobom oduševljenu decu.
Verica je pre dve godine dobila stipendiju japanske vlade i provela deset meseci na studentskoj razmeni na Vaseda Univerzitetu u Tokiju, a njen kolega Konstantin jedan je od najboljih studenata japanskog jezika na Filološkom fakultetu.
Verica i Konstantin su prvo poželeli da saznaju koliko su deca naučila o Japanu uz pomoć knjige, ali i iz panoa, koje su, zajedno sa njima, napravile vaspitačice. „Šta znate o Japanu?“ glasilo je prvo pitanje: a deca su se utrkivala da kažu ono što znaju: Japanci jedu pirinač, oni dugo žive, uživaju gledajući rascvetale trešnje SAKURA, oblače se u kimona, upotrebljavaju lepeze od papira da se rashlade leti, u Japanu najveća je planina Fuđi, u Japanu ima mnogo kiše, Japan je zemlja izlazećeg sunca!
Deca su svojim gostima nacrtala japansku zastavu i znali da crveni krug na njoj predstavlja sunce, i još mnogo toga. Zajedno sa vaspitačicama Verica i Konstantin pomogli su deci da probaju japansku haljinicu-kaputić HAORI ( vrsta lakog kimona ), prikazali im lepezu iz Veričine kolekcije, čarape TABI sa odvojenim prstom i gumenim stopalom, … Verica je imala i sama na nogama japanske čarape TABI sa odvojenim prstom, poklonila je deci lepezu, visuljke za ključeve iz Japana, papir za ORIGAMI, pokazali su im kako se pišu kaligrafski znaci, sa olovkom FUDE PEN ( brush pen ), i poklonili su im jedan lepo ispisan ideogram na posebno uramljenom tankom kartonu, a ideogram je predstavljao reč ZAHVALNOST ( KANŠJA na japanskom ).
Verica je u Japanu vežbala učešće u drevnom komičnom pozorištu KJOGEN ( deo pozorišta NO ) pa je deci pokazala originalnu lepezu, koja se u predstavama KJOGEN koristi za tradicionalnu igru. Ona je prikazala deci kratki ples od 2 minuta.
Verica i Konstantin su na kraju ispisivali deci njihova imena na japanskom ( azbukom KATAKANA ), pa je time bio završen prijatni ali veoma aktivni boravak mladih studenata u vrtiću „ Princeza Olivera“.
Na kraju, kako svedoče Verica i Konstantin, rastali su se sa osmesima na licu, osmesima punih sreće! „Deca su sve što su videla želela da dodirnu, da se još više približe onome što je za njih novo i što su želela da nauče i dožive“, kaže na kraju Verica Jovanović, koja deli osećanje sa Konstantinom : oni bi sigurno ovaj doživljaj želeli da ponove.