Jugoslovenski slikar ( iz Crne Gore ) Petar Lubarda proglašen je najboljim učesnikom Tokijskog bijenala 1955. godine, sa slikom „Noć u Crnoj Gori“. Na drugom mestu je bio Pablo Pikaso, a na trećem Mark Šagal!!!
Povodom 110 godina od rođenja Petra Lubarde, jednog od najvećih jugoslovenskih slikara 20. veka, u Vladinom domu u Podgorici u julu 2017. održano je predavanje istoričara umjetnosti Petra Ćukovića, pod nazivom “Noć u Crnoj Gori. Geneza i značenja jedne Lubardine slike”.
U memorijalnoj sobi Petra Lubarde okupili su se poštovaoci djela ovog velikana moderne umjetnosti, kako bi čuli priču o slici koja je označila početak jednog novog poglavlja u umjetnosti jugoslovenskih naroda, naslikanoj 1951. godine.
“Noć u Crnoj Gori” je slika kojom je Lubarda napravio revolucionarni otklon u odnosu prema, u to doba aktuelnom načinu slikanja. Slika, kako je naglasio Ćuković, nosi simboličku i metaforičku poruku.
Što se više bavim Petrom Lubardom, sve više sam uvjeren da je upravo ova slika čvorna za njegovo stvaralaštvo, i to u mnogo pogleda, ne samo u formalnom smislu riječi, već i značenjski. Sve je tu spleteno, ona poput priče čuva sve elemente; i njegov doživljaj Crne Gore, kao nečeg što ima vrlo komplikovanu unutrašnju sudbinu, tešku istoriju ispunjenu raznoraznim pričama, ali i sve elemente susreta ovog umjetnika, sa fresko slikarstvom – kazao je Ćuković u uvodnom obraćanju.
On je dodao da je kapitalna odluka umjetnika bila izbor noći. Lubarda se svjesno ‘sklanja’ u temu noći, jer ona kao polje ‘virtuelnosti i neočitovanosti’ omogućuje pojačan rad mašte, kao i igru slobodnih asocijacija. Radi fantazam, ono što je mnogo značajnije.
Na predavanju, Ćuković je podsjetio na Lubardinu tezu o pomenutoj slici – ‘to nije pejzaž’. Zapravo, ta misao označava suštinsku promjenu u njegovom stvaralaštvu.
Ne samo po autonomnom plesu linija na ravnoj površini platna, već i po nizu drugih karakteristika, ova slika označava i ključnu tačku prebačaja u njegovoj umjetnosti. Nije pejzaž, nego slika koju je izmaštao, ili kao neka vrsta sublimacije cijeloga njegovog stvaralaštva. Predivan, zamršeni, krajne univerzalizovani čvor, koji zapravo sabija u sebi svo naše iskustvo, istorijsko, metafizičko, geografsko – objasnio je Ćuković.
Kako je i sam Lubarda govorio, umjetnik ne mora fizički biti u svojoj okolini ili gdje je rođen, ali mu se nameće da crpi snagu iz jedne sredine, zapravo, tu je praizvor. Upravo, on je autor koji je neraskidivo vezan za tradiciju i podneblje iz koga potiče, a istovremeno i slikar koji je inaugurisao jedan novi pravac slikarstva. Lubarda je svojim stvaralaštvom otvorio put slikarstvu apstraktne orijentacije.
“I ja sam išao polako, polako. Počevši baš odavde, od svoje kolijevke”, govorio je Petar Lubarda.
U jednom dijelu analize, Ćuković je prvi put ispričao i priču koja govori u prilog činjenici da je umjetnik smatrao kako slikar nije slikar ako nije i pjesnik.
U svojim memoarima, Đilas je zapisao da je Lubarda rekao kako voli stih iz epa “Smrt Smail-age Čengića” koji kaže – ‘ljut jatagan mu o pojasu reži’. I dodavao je – znaš šta, e baš to reži, hoću da se vidi sa mojih slika. One reže poput onih crteža koji su utisnuti u našim stećcima – zaključio je Ćuković