Malo je poznato da je naš jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost Ivo Andrić napisao priču sa japanskom tematikom. Kratka priča sa naslovom „PRIČA IZ JAPANA“, objavljena je u knjizi „Nemiri“, objavljenoj 1920. godine, kada je Andrić imao dvadeset osam godina. Knjiga kratkih proznih zapisa započeta je dok je Andrić, po izbijanju Prvog svetskog rata 1914, bio u internaciji, kao član organizacije Mlada Bosna. Knjiga je podeljena u tri ciklusa , a japanska priča nalazi se u drugom ciklusu, nazvanom „Nemiri dana“. Prvo izdanje objavljeno je u Zagrebu, a reprint pedeset pet godina kasnije, u Beogradu. Reprint je urađen po primerku knjige koji je Ivo Andrić 1925. godine poklonio književnici Isidori Sekulić. Priča je , po duhu, potpuno „japanska“, pa deluje pomalo kao prevod nekog drevnog japanskog teksta.
Ivo Andrić
PRIČA IZ JAPANA
Za vlade carice Au-Ung bio je među osuđenom Tristopedesetoricom urotnika prognan i pjesnik MoriIpo.
Tri godine je proživio na na najmanjem od Sedam Otoka, u kućici od rogoza. A kad je carica oboljela i njena moć stala sve više da opada, njemu je uspjelo, kao i većini od Tristopedesetorice, da se povrati u glavni grad Jedo. Stanovao je nakraj grada u jednom krilu neke svećeničke zgrade.
Građani, siti krvavog gospodstva lude i okrutne carice, su zavoljeli pjesnika, a već oni od Tristopedesetorice bijahu mu nerazdruživi drugovi. Od ruke do ruke su išli njegovi kratki stihovi o junaštvu i smrti, a njegov dobri smiješak bio je u njihovim raspravama kao riječ koja odlučuje.
Tada se dogodi da od otrova sveopće mržnje umrije carica preko svakog očekivanja naglo. Njeni se nevaljali dvorani razbjegoše, a ona je ležala naduvena i grdna u pustom dvoru i nije bilo nikog ko bi je saranio.
Brzo se sakupiše Tristopedesetorica urotnika i preuzeše vlast. Podijeliše između se činove i časti i stadoše da vladaju jedinstvenim carstvom na Sedam Otoka.
Kad je u dvoru nekadanje carice bilo prvo svečano vijeće, prebrojaše se Tristopedesetorica i vidješe da jednoga nema, a kad se pročita spisak svih zavjerenika vidje se da nema pjesnika Mori Ipo. Ne htjedoše da vijećaju bez njegova glasa nego odmah poslaše roba sa dvokolicom po njega. U neko doba se vrati rob sa praznim kolima; rečeno mu je da je Mori Ipo otputovao i da je za vijeće Tristopedesetorice ostavio pismenu poruku.
Najstariji u vijeću primi savijenu artiju i predade je načelniku državnih učenjaka, a ovaj je stade na glas da čita:
„ Mori Ipo pozdravlja, na rastanku, drugove svoje, zavjerenike! Blagodarim vam, drugovi moji, na zajedničkoj patnji i vjeri i pobjedi i molim vas da mi oprostite što ne mogu da sa vama dijelim i vlast kao što sam dijelio borbu. Ali pjesnici su – protivno od drugih ljudi – vjerni samo u nevolji, a napuštaju one kojima je dobro. Mi, pjesnici, smo za borbu rođeni; strasni smo lovci, ali od plijena ne jedemo. Tanka je i nevidljiva pregrada što me dijeli od vas, ali zar nije i oštrica mača tanka, pa je ipak smrtonosna; bez štete po svoju dušu ne bih mogao preko nje do vas, jer mi podnosimo sve osim vlasti. Zato vas ostavljam, drugovi zavjerenici, i idem da potražim ima li gdjegod koja misao koja nije ostvarena i koja težnja što nije izvojevana. A vi vladajte razborito i srećno, ali dođe li ikad na naše carstvo od Sedam Otoka kakva bijeda i iskušenje i bude potrebna borba i utjeha u borbi, potražite me molim vas.“
Tu je predsjednik vijeća, koji je bio malo nagluh, čitanje prekinuo i staračkom nestrpljivošću, s negodovanjem u glasu rekao:
– Kakva bijeda može zadesiti carevinu za pravednog i smobodoumnog vladanja Tristopedesetorice!?
– Svi vjećnici klimnuše glavama; stariji se osmjehnuše prezrivo i sažalno: Kakva bijeda?! Čitanje se ne nastavi nego započe vijećanje o zakonu za uvoz i carinu.
– Samo načelnik državnih učenjaka pročita do kraja pjesnikovu poruku, ali u sebi, i onda je smota i pohrani u arhivu nekadanje carice.