Japanorama

PRIČA O 47 VERNIH SAMURAJA – ZAVERA ZBOG BIZNISA

Najveći deo onih koje interesuje japanska istorija zna za priču o 47 vernih samuraja, ili 47 ronina, koji su se žrtvovali da osvete smrt svog gospodara. Godine 1701. na dvoru šoguna u Edou velikodostojnik Kozuke Kira, koji je davao instrukcije u etikeciji grupi feudalaca, namerno je uvredio mladog velikaša po imenu Asano. Ovaj je pokušao da ga ubije i zbog toga bio osuđen da izvrši samoubistvo harakirijem. Posle samoubistva, Asanov posed dat je drugom feudalcu, njegovi samuraji raspušteni, a grupa njih odlučila je da osveti gospodara.

Pošto su šogunovi ljudi pomno pazili, samuraji, koje je predvodio Kuranosuke Oiši, vodili su običan život i tajno se pripremali za osvetu. U decembru 1703. godine 47 vernih samuraja krenulo je ulicama Edoa ( današnji Tokio ) objavljujući da će ubiti zlog šogunovog doglavnika Kiru. Ubili su ga, njegovu glavu odneli na gospodarev grob i onda su svi bili osuđeni na smrt harakirijem. Sahranjeni su pored gospodara u hramu Sengakuđi, koji još postoji u Tokiju, a uspomena na njih, njihovu vernost i njihovu žrtvu, je još živa.

Kao što sve istorijske priče imaju ponekad i tamniju, na prvi pogled nevidljivu, pozadinu, koja na ceo događaj baca i neku drugačiju sliku, tako i ova priča stara tri veka ima mnogo verzija i objašnjenja, za koje se sigurno ne zna koja su tačna, a koja sačinjena da zamagle pravu istinu.

Neki podaci govore da je iza maltretiranja gospodara Asanoa na šogunovom dvoru ustvari stajala zavera nekih članova šogunove vlade, koji su želeli da se domognu zamka i poseda ovog feudalca. Materijalni interes je iznad svega, tvrde neki poznavaoci, pa su ti članovi šogunove vlade potplatili savetnika Kiru da gospodara Asanoa izazove, navede ga na najteži prekršaj i tako im olakša ostvarenje zamisli, jer ne samo da su zamak Ako i posed oko njega bili privlačni, već je Asano posedovao i velika područja pored morske obale, na kojima su vekovima bile najproduktivnije japanske solane.

Tako su biznis i prljave igre uništili ne samo jedan život, nego uz njega i nekoliko desetina njih, samo da bi grupa ljudi mogla da se bogati, jer je so, kao i svugde u svetu, i u Japanu neophodna za život. Čak i osnovni japanski začin, soja sos, nemoguće je napraviti bez velike količine soli ( u Japanu se soja sos pravi fermentacijom mešavine sojinog zrna, soli i vode ) koja je svugde bila važna, pa tako i skupa.