Srpsko-japansko prijateljstvo ZANIMLJIVOSTI

JAPANSKA PRIČA IVE ANDRIĆA

Malo je poznato da je naš jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnost Ivo Andrić napisao priču sa japanskom tematikom.  Kratka priča sa naslovom „PRIČA IZ JAPANA“, objavljena je u knjizi „Nemiri“, objavljenoj 1920. godine, kada je Andrić imao dvadeset osam godina. Knjiga kratkih proznih zapisa započeta je dok je Andrić, po izbijanju Prvog svetskog rata 1914, bio u internaciji, kao član organizacije Mlada Bosna. Knjiga je podeljena u tri ciklusa , a japanska priča nalazi se u drugom ciklusu, nazvanom „Nemiri dana“. Prvo izdanje objavljeno je u Zagrebu, a reprint pedeset pet godina kasnije, u Beogradu. Reprint je urađen po primerku knjige koji je Ivo Andrić 1925. godine poklonio književnici Isidori Sekulić. Priča je , po duhu, potpuno „japanska“, pa deluje pomalo kao prevod nekog drevnog japanskog teksta.


Ivo Andrić

PRIČA IZ JAPANA

Za vlade carice Au-Ung bio je među osuđenom Tristopedesetoricom urotnika prognan i pjesnik MoriIpo.

Tri godine je proživio na na najmanjem od Sedam Otoka, u kućici od rogoza. A kad je carica oboljela i njena moć stala sve više da opada, njemu je uspjelo, kao i većini od Tristopedesetorice, da se povrati u glavni grad Jedo. Stanovao je nakraj grada u jednom krilu neke svećeničke zgrade.

Građani, siti krvavog gospodstva lude i okrutne carice, su zavoljeli pjesnika, a već oni od Tristopedesetorice bijahu mu nerazdruživi drugovi. Od ruke do ruke su išli njegovi kratki stihovi o junaštvu i smrti, a njegov dobri smiješak bio je u njihovim raspravama kao riječ koja odlučuje.

Tada se dogodi da od otrova sveopće mržnje umrije carica preko svakog očekivanja naglo. Njeni se nevaljali dvorani razbjegoše, a ona je ležala naduvena i grdna u pustom dvoru i nije bilo nikog ko bi je saranio.

Brzo se sakupiše Tristopedesetorica urotnika i preuzeše vlast. Podijeliše između se činove i časti i stadoše da vladaju jedinstvenim carstvom na Sedam Otoka.

Kad je u dvoru nekadanje carice bilo prvo svečano vijeće, prebrojaše se Tristopedesetorica i vidješe da jednoga nema, a kad se pročita spisak svih zavjerenika vidje se da nema pjesnika Mori Ipo. Ne htjedoše da vijećaju bez njegova glasa nego odmah poslaše roba sa dvokolicom po njega. U neko doba se vrati rob sa praznim kolima; rečeno mu je da je Mori Ipo otputovao i da je za vijeće Tristopedesetorice ostavio pismenu poruku.

Najstariji u vijeću primi savijenu artiju i predade je načelniku državnih učenjaka, a ovaj je stade na glas da čita:
„ Mori Ipo pozdravlja, na rastanku, drugove svoje, zavjerenike! Blagodarim vam, drugovi moji, na zajedničkoj patnji i vjeri i pobjedi i molim vas da mi oprostite što ne mogu da sa vama dijelim i vlast kao što sam dijelio borbu. Ali pjesnici su – protivno od drugih ljudi – vjerni samo u nevolji, a napuštaju one kojima je dobro. Mi, pjesnici, smo za borbu rođeni; strasni smo lovci, ali od plijena ne jedemo. Tanka je i nevidljiva pregrada što me dijeli od vas, ali zar nije i oštrica mača tanka, pa je ipak smrtonosna; bez štete po svoju dušu ne bih mogao preko nje do vas, jer mi podnosimo sve osim vlasti. Zato vas ostavljam, drugovi zavjerenici, i idem da potražim ima li gdjegod koja misao koja nije ostvarena i koja težnja što nije izvojevana. A vi vladajte razborito i srećno, ali dođe li ikad na naše carstvo od Sedam Otoka kakva bijeda i iskušenje i bude potrebna borba i utjeha u borbi, potražite me molim vas.“

Tu je predsjednik vijeća, koji je bio malo nagluh, čitanje prekinuo i staračkom nestrpljivošću, s negodovanjem u glasu rekao:

– Kakva bijeda može zadesiti carevinu za pravednog i smobodoumnog vladanja Tristopedesetorice!?
– Svi vjećnici klimnuše glavama; stariji se osmjehnuše prezrivo i sažalno: Kakva bijeda?! Čitanje se ne nastavi nego započe vijećanje o zakonu za uvoz i carinu.
– Samo načelnik državnih učenjaka pročita do kraja pjesnikovu poruku, ali u sebi, i onda je smota i pohrani u arhivu nekadanje carice.